Akumulacija topline i fazni pomak zaslužni su za takvu pojavu. Pod pojmom akumulacija topline podrazumijeva se sposobnost građevinskih materijala da prihvaćaju i zadržavaju toplinsku energiju. Pritom se razlikuju laki, srednji i teški način gradnje. Veća skladišna masa daje znatno niže temperaturne vrhove i temperaturne oscilacije.
Kod laganih materijala, (plinobeton, porozna opeka, izolatori) male gustoće, skladišna moć je mala, te takvi materijali ne pomažu u ujednačavanju toplinskih udara kroz dan. Kod srednjih je ta sposobnost već izraženija (laki beton, opeka, tradicionalni zidovi), dok se kod teških materijala (armirani beton) može znatno utjecati na oscilacije temperature.
Sposobnost akumulacije ovisi o gustoći materijala, specifičnom toplinskom kapacitetu, površini i debljini sloja. Zbog velike gustoće (do 2400 kg/m3) i znatnog toplinskog kapaciteta najveću sposobnost akumulacije ima armirani beton. Stari debeli kameni zidovi svojom masom mogu akumulirati velike količine topline, što znači vrlo sporo se zagrijavaju i sporo se hlade. U ljetnim mjesecima ovo znači da kad sunce počne obasjavati fasadu na jednoj strani zgrade, zbog akumulacije da bi toplina prodrla do unutrašnjosti zida treba 10 i više sati. Dotad je sunce već prešlo na drugu poziciju i popustilo je zagrijavanje fasade, na taj način je spriječen nagli porast temperature u prostoriji i kako se temperatura izvana počinje spuštati tako akumulirana toplina održava temperaturu, da bi se ohladila treba slijedećih desetak sati. Zimi je slična situacija, sprečava se naglo ohlađivanje prostora. Nakon grijanja u prostoriji je još dugo toplo, pošto zidovi sada otpuštaju toplinu akumuliranu tijekom grijanja prostora.
Kod objekata građenih od lakih tankih montažnih građevinskih elemenata ovakva sposobnost akumulacije je vrlo mala, pa su oscilacije temperature vrlo velike. Prostor se vrlo brzo zagrije i potom brzo ohladi. Velika sposobnost akumulacije topline znači manje opterećenje na sustave grijanja i hlađenja jer djeluje kao amortizer za toplinske udare. Kod laganih konstrukcija treba stalno grijati ili stalno hladiti, uz poteškoće u održavanju konstantne temperature. Kod teških konstrukcija, zidanih zidova i zidova od betona to je znatno jednostavnije, i jeftinije.
Važan dio prigušivanja toplinskih udara je orijentacija fasade, kao i boja fasade. Najopterećenija je južna fasada, pošto je ona najviše izložena suncu, dok je sjeverna bez utjecaja sunčevog zagrijavanja. Tamne boje znatno potiču upijanje topline i povećavaju temperaturu na fasadi, dok svijetle boje reflektiraju svjetlost.
Kod suvremenih pasivnih kuća jako se vodi računa o faznom pomaku i akumulaciji topline. S tog aspekta, kao najbolje rješenje navodi se drvena pasivna kuća. Takva kuća ima drvenu konstrukciju, sa debelim zidovima koji su ispunjeni sa celuloznom izolacijom, kao potpuno prirodnim materijalom. Takva izolacija je dobra zbog svojstava toplinske zaštite, ali ima i vrlo visoku razinu akumulacije topline. Oscilacije temperature u prostoriji su minimalne i potreba za grijanjem je znatno smanjena. Kad se ovakva kuća uopće ne bi grijala, njena unutarnja temperatura stabilizirala bi se na oko 15 stupnjeva, bez oscilacija i bez obzira na vanjsku temperaturu.
