Fasadni sistemi
Kod fasadnih sistema razlikuje se nekoliko načina postave izolacije. U prošlosti se uopće nije postavljala izolacija, nego su se povećanom debljinom zidova dobivala željena svojstva. Unutarnja izolacija je pomak u odnosu na objekt bez izolacije ali ne zadovoljavala suvremene zahtjeve. Vanjska postava izolacije je danas univerzalno prihvaćen postupak i njegove prednosti su brojne.
Unutarnja izolacija
Starije zgrade često su rađene sa unutarnjom izolacijom. Danas se izbjegava njena uporaba. Takva vrsta postave izolacije ima znatne nedostatke kao što su:
- Ne štiti zidove. Zidovi su podvrgnuti velikim temperaturnim razlikama i naprezanjima, koja s vremenom uzrokuju eroziju i oštećenja zidova.
- Vlaga neometano prolazi kroz zidove, kondenzira se i doprinosi razvoju korozije betona i čelika te potiče rast gljivica i plijesni. Rezultat svega je ubrzano trošenje objekta i vlaga u unutrašnjosti objekta.
- Unutarnja izolacija sprečava da zidovi akumuliraju toplinu od grijanja prostorija, te se tako nakon prestanka grijanja unutarnje prostorije vrlo brzo hlade, što pogoduje kondenzaciji vlage.
- Toplinski mostovi. Unutarnjom teško je ostvariti potpuno izoliranje objekta te se preko neizoliranih mjesta toplina brzo gubi.
Klasične vapneno-cemetne i termofasade
Kod klasičnih fasada nema vanjske toplinske izolacije nego se završni sloj fasade nanosi direktno na nosivi zid, tada je izolacija iznutra ili je uopće nema, što je bio čest način građenja u prošlosti. Vapneno-cementne fasade se izvode vapneno-cementnom žbukom, sa prethodnim cementnim špricem, postavljanjem kutnih vodilica, rabiciranjem na potrebnim mjestima. Temeljna gruba žbuka se nanosi u debljini 2-3 cm, površina se impregnira te se nanosi završna žbuka.
Termo fasada se izvodi s termo žbukama. Postavljaju se početni profili pri dnu objekta, zatim kutni profili i nanese cementni špric. Na to se nanosi termo žbuka u debljini oko 5 cm.
Obična vapneno-cementna žbuka ne doprinosi mnogo toplinskoj izolaciji, dok je kod termožbuke nešto bolja situacija. No to je ipak znatno ispod razine koju pružaju fasadni sistemi sa dodatnom vanjskom izolacijom.
Fasade sa azbestnom žbukom
Tokom dugo godina prošlog stoljeća običavale su se koristiti žbuke sa azbestnim vlaknima koja su pružala odlična protupožarna svojstva i solidnu toplinsku izolaciju. Ta se praksa provodila dok se nisu spoznale opasnosti koje sa sobom donose azbestna vlakna. Danas takvi objekti predstavljaju veliki problem prilikom sanacija. Većina tih objekata je starosti 30 i više godina, sa dotrajalim fasadama i žbukom koja otpada i nagrđuje izgled, te stvara pukotine kroz koje voda prodire do zidova i potiče propadanje nosive konstrukcije.
Azbest u krutom stanju i izoliran od vanjskih utjecaja nije štetan. Opasnost postoji samo kad se mrvi i oslobađaju se vlakna koja ulaze u dišne puteve. Takvu žbuku se ne preporučuje obijati sa pročelja, pošto su s time povezani problemi odlaganja i rukovanja azbestom te bi bilo nužno evakuirati kompletan objekt i primijeniti specijalne metode za obradu, što drastično poskupljuje zahvat. Takve fasade najbolje je zatvoriti i zaštititi od vanjskih utjecaja tako što će se na njih postaviti novi sloj toplinske izolacije i prekriti fasadnim panelima koji odlično obavljaju ulogu zaštite od atmosferskih utjecaja. Kvalitetno izvedena ventilirana fasada pruža svu potrebnu izolaciju i zaštitu od vanjskih utjecaja te osigurava da azbest neće uzrokovati probleme.
Spajanjem izolacijske i protupožarne sposobnosti azbesta sa odličnim toplinskim i požarnim karakteristikama dodanog sloja kamene vune te prekrivanje panelima pruža odličnu osnovu za energetski učinkovit objekt. U kompletu sa zamjenom prozora, ovaj zahvat može drastično smanjiti troškove za grijanje i hlađenje.
Novom fasadom stari objekt puno dobiva na osnovnoj vrijednosti, smanjenju energetskih troškova, kao i uklanjanju opasnosti po zdravlje svojih stanara.
Vanjska izolacija
Vanjska izolacija objekata je povoljnija od unutarnje pošto su tada zidovi zaštićeni od vanjskih utjecaja i naglih temperaturnih promjena. Vanjska izolacija pruža mogućnost kvalitetnije postave i uklanjanje toplinskih mostova, jer se oblaže kompletan objekt a ne samo unutrašnji prostori kao kod izolacije postavljene iznutra. Štiti vanjske zidove, smanjuje opasnosti od kondenziranja vlage i omogućava akumulaciju topline. Kod vanjskih izolacija razlikujemo kontaktnu fasadu i ventiliranu fasadu. Kontaktna fasada je sistem u kojem se završni fasadni sloj nanosi direktno na izolaciju. Ventilirana fasada ima odvojene funkcije izolacije i završnog sloja fasade.
Kontaktna fasada - Demit sistem
Najčešći sistem koji je danas u uporabi je WDV sistem ili takozvana demit fasada. To je izolacija vanjskog tipa, sa izolatorom koji se postavlja direktno na nosivi zid i na nju se tada postavlja završni sloj fasade. Kao izolatori se koriste mineralna vuna i stiropor, kao i neki drugi materijali dobrih izolacijskih svojstava. Ovaj sistem je vrlo raširen i učinkovit. Spada u kontaktne fasade, pošto su izolacija i završni sloj u direktnom kontaktu. Podloga na koju se lijepe izolacijske ploče mora biti čista, suha i ravna.
Na ploče se zidarskom žlicom nanosi sloj ljepila i to po rubovima i točkasto na nekoliko mjesta u sredini ploče. Mora biti kvalitetno naneseno po rubovima kako bi se iznutra dobili zračni džepovi koji poboljšavaju izolacijsku sposobnost.
Ploče se polažu jedna uz drugu. Sav višak ljepila treba odstraniti kako ne bi doprinosili pojavi toplinskih mostova. Vrlo je važno pratiti ravninu vanjske strane izolacije pošto je to ujedno i završni sloj fasade. Za sitna dotjerivanja može poslužiti glodalica sa grubim brusnim papirom. Vrlo je važno kvalitetno izvesti detalje oko uglova, prozora i vrata. Sve dodirne površine između ploča na spojevima sa drugim materijalima, ako oko prozora treba zapuniti poliuretanskom pjenom ili sličnom masom za brtvljenje.
Nakon postave ploča pristupa se tiplanju. Tiplanje se izvodi prema specifikacijama proizvođača, te ovisi o vrsti i debljini izolacije, visini objekta i vrsti nosivog zida. Prvo se buše rupe, pa se u njih umeću tiple od polyamida sa čeličnom ili plastičnom jezgrom koja se zabije čekićem. Utrošak tipli kreće se od 6-8 kom/m2 ili više, što ponajprije ovisi o visini objekta te izloženosti objekta udarima vjetra. Naprimjer na rubovima objekta udari vjetra imaju najveći učinak, te se na tim mjestima preporučuje gušče tiplanje.
Zatim se na sve kutove objekta i na sve kutove oko špaleta prozora i vrata postavljaju kutni profili sa armaturnom mrežicom. Oko svakog otvora dodatno se postavljaju manje trake armaturne mrežice po dijagonali, veličine oko 20 x 30 cm. Na to se preko cijele površine fasade nanosi sloj ljepila u koji se utapa armaturna mrežica, sa odgovarajućim preklapanjem ( preporučuje se preklapanje od oko 10 cm.).
Nakon toga se nanosi još jedan sloj ljepila za izravnavanje, te se površina impregnira u boji završnog izgleda fasade.
Na suhu impregnaciju nanosi se završni ukrasni sloj žbuke. Način nanošenja i debljina sloja ovise o traženoj granulaciji fasade, način zaribavanja ovisi o površini fasade. Zaribavanje se provodi na vlažnom završnom sloju, gladilicom kružnim pokretima ili ravnim pokretima ovisno o traženom završnom izgledu. Pri tom procesu fasada mora biti zaštićena od jakog sunca, vjetra i kiše. kao završni slojevi na ovakvom tipu fasade preporučuju se Akrilni, Silikonski i Silikonskosilakatni završni slojevi. Napominjemo da mineralni i silikatni završni slojevi nisu najbolje tehničko rješenje za ovaj tip fasade. Također je važno napomenuti da se prilikom odabira boje obrati pažnja na nijansu boje. Nepreporučuju se tamne nijanse. Savjetujemo da se obavezno posavjetujete sa proizvođačem i njihovom tehničkom službom kako se nebi dogodila pogrešna odluka prilikom odabira boje, kako bi se spriječilo nepotrebno izbjeljivanje vaše fasade i neke druge nus pojave kao što su mikro pukotine i polagano propadanje.
Fasade koje koriste aluminijske panele, oblikovane kao kazete. Dobiva se ravna ploha sa izraženim fugama. Aluminij je lako obradiv materijal te dopušta veliku slobodu u arhitektonskom izražavanju. Za kazetirane fasade mogu se koristiti homogeni aluminijski limovi ili aluminijski kompozitni paneli. Vrlo su popularne kod novogradnje, za poslovne objekte i stambene objekte, ali se mogu koristiti i kod sanacija starih zgrada, prekrivajući dotrajalu fasadu te uz dodatak toplinske izolacije mogu značajno poboljšati energetsku učinkovitost objekta. Mogu sadržavati prostor za ventilaciju između panela i izolacije od nekoliko centimetara čime postaju samoventilirane fasade.
