There are no translations available.
Čovjek prvo počinje razvijati profanu arhitekturu i to stambenu. U prethistoriji grade se zemunice (jama pokrivena šibljem) ili sojenice (brvnare na obalama). To su jednoćelijske kuće (jedinicu prostora u kući nazivamo ćelija) s ognjištem i prostorom za spavanje.U antičkoj Grčkoj poznajemo dvoćelijsku kuću kojoj je prva prostorija bila za goste (megaron), a povučenija za žene i djecu. Rimljani razvijaju kuću sa kvadratičnim dvorištem okruženo hodnicima i trijemovima (atrij), uokolo kojeg se nižu sobe. Najstariji tekst o arhitekturi kao grani ljudske djelatnosti jest O Arhitekturi (De Architectura) latinskog autora Vitruvija, koji kaže da se arhitektura zasniva na skladu i ravnoteži tri načela: Ljepote (Venustas), Čvrstoće (Firmitas) i Korisnosti (Utilitas).
U srednjem vijeku kuće se pojednostavljuju (soba iznad sobe, drveni strop i stepenice). U gotici se kuće šire na susjedne, a u renesansi se ponovno grade veće gradske kuće i palače po uzoru na antiku. Od tada stambene zgrade rastu u visinu i gradovi okupljaju veliki broj stanovnika na relativno malom prostoru.
Od trokatnica i četverokatnica u 19. st., nastaju deseterokatnice i na kraju neboderi u 20 st. Danas je nezamislivo stanovati u domu koji nema specijalizirane prostorije (kupatilo, kuhinju, dnevni boravak ...), a veličina, raspored i veze prostorija ovise o njihovoj namjeni.
Odmah nakon kuće za sebe, ljudi su razvili građevine za svoje bogove. U sakralnu arhitekturu spadaju: hramovi, svetišta, mauzoleji (monumentalna grobne građevine), crkve, samostani, džamije ... Hramovi širom svijeta (od mezopotamskih visokih stepenastih hramova, ogromnih egipatskih, ili potpuno prekrivenih skulpturama u Indiji), građeni su da budu veličanstveni i bogati kako bi se bogu udobrovoljilo i navelo da posjeti ta mjesta za molitve i obrede.
Sakralne građevine, kao najbogatije i najveće u gradu, možemo promatrati kao zrcalo društva u kojem su nastale i odraz cijele kulture jedog naroda. Tako je crkva, oduvijek, osim za vjerske obrede, služila za društvena okupljanja i bila je središte kulturnog života. Kroz srednji vijek, crkva je bila jedina galerija umjetnosti, muzej slikarstva i skulpture, jedina koncertna dvorana u gradu, školska ustanova … Ipak je prvenstveno služila duhovnim potrebama stanovnika, njihovom poimanju Boga i života. Naravno, ta shvaćanja su se mijenjala tokom vremena, a s njima i arhitektura crkve. Tako je npr. romanička crkva (11. –12. st.) svojim oblikovanjem odgovarala nemirnom vremenu stalnog ratovanja među feudalcima, i uopće osjećaju nesigurnosti, pa su te crkve imale što deblje i zatvorenije zidove, zvonike poput kula, uske prozore i uopće je sličila tvrđavi. A gotička crkva (13. i 14. st.) slavi veću sigurnost i snažan gospodarski razvoj gradova, obrta i trgovine. Umjesto zidova postavlja ogromne prozore, njih ispunjava slikama od komada raznobojnog stakla (vitraj).
Renesansna crkva (15. i 16. st.) poštuje načelo "Čovjek je mjerilo svih stvari", stoga ono što je dobro za čovjeka dobro je i za vjeru. Crkve su sličile na stambene građevine, možda malo raskošnije i oslanjala je se na dostignuća antike (s lukovima, kupolama, arkadama …). Barokna crkva (17. i 18. st.) je često ovalna, a ukrašena je tako da niječe granicu prostora i stvara privid (iluziju) da se unutrašnji prostor crkve pretače u beskrajni prostor u kojemu se sve kreće i mijenja. Moderna crkva (20. st.) vjeruje u novo doba koje mora iznaći nov izraz. Stoga se lišava svih ustaljenih elemenata crkve (stupovi, kapitel, lukovi, ukrasni oblici …) i kao i sve u 20. st. bitno se razlikuje od cijelog prethodnog razvoja čovječanstva.Zgrade javne i društvene namjene su najčešće veća zdanja u gradovima za različite potrebe društvene zajednice. Isprva se zdravstvena, prosvjetna, kulturna ili umjetnička djelatnost obavljala u zgradama koje se nisu razlikovale od stambenih. No, u novijoj arhitekturi ove građevine razlikujemo po namjeni: kazališne zgrade, koncertne dvorane, muzeji, galerije, kino-dvorane, stadioni, športske dvorane, domovi kulture … Za upravljanje gradom, od najranijih vremena razvila su se dva tipa građevina: vijećnica ili palača vladara. Palača, ma kome pripadala, uvijek mora vršiti dvije funkcije: osigurati što udobniji život vlasniku i drugima prikazati njegovo bogatstvo i moć.
Najranije palače su bile utvrđene visokim i debelim zidinama, pa ih nazivamo utvrdama. Svaka utvrda nosi odlike svoga vremena (u gotici visoke zidine, u renesansi zvjezdolike, u baroku s ogromnim vrtovima i bazenima …). Zanimljiv je prijelaz iz gotike u renesansu gdje visoki kvadratični zidovi utvrda postaju niski, obli, u obliku peterokuta zidovi. Razlog tomu je promjena načina ratovanja, tj. prijelaz sa hladnog oružja (strijele, mačevi, koplja …) na vatreno oružje (topovi, muškete …) otkrićem baruta.
Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Arhitektura
