U 15. stoljeću, orah i lalneno ulje zamjenili su jaje kao medij. Sušili su se sporije od tempere i stvarali svestranije boje.Korištenje ulja i platna omogućilo je da se proširi paleta boja, a sukladno s time i teme djela. Nadalje, bolje razumjevanjeperspektive i dubine plana slike potaknulo je potrebu da se teži realizmu. Prirodno osvjetljenje i plastične uljane bojeomogućili su renesansnim umjetnicima da ostvare potpuno nove efekte boja i realizma, te značajno unaprijede snagu svojih paleta.
Slijedeći tradiciju započetu u kameno doba pećinskog slikarstva, talijanski renesansni umjetnici koristili su prirodnu kreduizrađenu od mineralnih pigmenata za crtanje. Iskopane iz zemlje, a zatim pomoću noža oblikovane kao štapići krede sutrenutno bile spremne za uporabu. Crvena kreda, sa svojim bogatstvom i toplom nijansom, bila je vrlo popularna od 1500do 1900. Dokazano na primjeru djela poznatih starih majstora kao što su da Vinci, Michelangelo i Rafael.
Premda su se slikarske tehnike neizmjerno poboljšale tijekom renesanse, renesansna paleta gotovo je ista kao paletasrednjeg vijeka, ali se razliku je u tri pigmenata: Napuljska žuta, smalt (plavi pigment) i karmin (cochineal-crveni pigment).Ostali crveni pigment su cinober i alizarin, koje su u Europu donijeli križari u 12. Stoljeću.
Renesansna paleta boja sadržavala je također realgar, te od plavih azurit, ultramarin i indigo. Zeleni su pigmenti biliverdigris (verr de Grece- Grčka je zelena), zelena zemlja i malahit. Žuti su bili Napuljska žuta, auripigment, i giallorino.Renesansne smeđe dobivene su od umbre. Bijele su olovno bijela, gips i kreda, a crnce su čađa i koštano crna.
Jan Van Eyck (1395-1441); sjevernoeuropska renesansa, revolucija ulja na platnu
Jan van Eyck, portret čovjeka s turbanom, 1433, National Gallery London.
Ulje na platnu jedno je od glavnih napredaka u umjetnosti otkrivenih tijekom renesanse. Ovaj novi medij dokumentiran je već u 11. stoljeću, ali su ga sjevernoeuropski renesansni slikari, među kojima je Jan van Eyck, početkom XV. stoljeća počeli sustavno koristiti i proširili cijelom Europom.
Jan van Eyckov rad predstavljao je klasičan način za formiranje slike. Slikao je koristeći medij i ulja boje napravljene iz nule. Medij se sastojao od ulja, otapala, i laka u određenim omjerima. U strogom procesu, on je promijenio smjesu medija s bojom po pravilu ''fat over lean''.
Hieronymus Bosch (1450 - 1516); kasnogotička paleta
Hieronymus Bosch c. 1504, Vrt zemaljskih užitaka
Dok njegov rad spada u kasnu gotiku (za razliku od rane renesanse, djela nastalih južno od Alpa, osobito u Italiji), tehnički Hieronymus Bosch slika u stilu poznatom kao 'alla prima', slikarska tehnika koja se izvodi izravno na platnu i podlogu koja se pripremi i upotrebljavaju se boje koje se miješaju direktno na platnu, a ne na paleti.
Okarakterizirate li Hieronymus Bosch kao heretika, katolika ili znanstvenog pisca dnevnika, njegov rad otkriva kreativan, inventivan, fantastičan talent koji je nastajao tijekom burnih i zbunjujućih vremena.
Tintoretto (1518-1594); kasna talijanska renesansna paleta
Tintoretto, Čudo roba, 1548, Gallerie dell'Accademia
Tintoretto je vjerojatno posljednji veliki slikar talijanske renesanse i jedan od najvećih slikara venecijanske škole. Njegovo dramatično korištenje prostora i perspektive posebnim svjetlosnim efektima učinili su ga prethodnikom baroka.
Na slici 'Čudo roba', venecijanski slikar Tintoretto koristi pigment karmin kako bi se postigla dramatičnost boja. Slika predstavlja jedno od najboljih djela venecijanske akademije, legendu o kršćanskom robu ili zarobljeniku koji je trebao biti mučen zbog pobožnosti prema propovjedniku, ali je spašen čudesnom intervencijom potonjeg.
Chiaroscuro je tehnika prakticirana davno prije nego je Caravaggio došao na scenu, ali je Caravaggio taj koji je tehniku doveo do savršenstva. On je to postigao s sljedećom paletom: oker (crvena, žuta, umber), nekoliko mineralnih pigmenata (cinober, giallorino, olovno bijela), čađa crno, i bakar resinate. Zemljani i oker pigmenti prevladavaju, a svjetlije boje su uvijek prikrivene.
Rembrandt, The Feast of Belshazzar' c.1635, National gallery London
Rembrandt je koristio olovno bijelu i napuljsku žutu kako bi naslikao ljudsku kožu, ovratnike.
Nizozemski cinober, proizveden izravnom kombinacijom žive i sumpora s toplinom nakon čega slijedi sublimacija, bio je vrlo razvijen u doba Rembrandta. On u pravilu radije koristiti svijetli crveni oker sa dodatkom pigmenta 'crvenog jezera', a ne cinober, koji je koristio samo povremeno.
„Pigmenti jezera", obično korišteni u radovima sa uljem na platnu, stvarali su efekte bogatstva i dubine slike preko neprozirne podloge. Rembrandt ih je rijetko koristio za tu svrhu. On je obično miješao „pigmente jezera" izravno s drugim pigmentima kako bi obogatio njihovu boju.
Stabilnost i raspon boja kod oker pigmenata te raspon prosvjetljenja do neprozirnosti pogodovala je Rembrandtovom cilju. Stoga su oker pigmenti prevladavali u njegovim slikama.Za razliku od željeznog oksida, umber sadrži crni manganov dioksid koji je pogodovao sušenju lanenog ulja. Dakle, oni su dodani od strane Rembrandta na osnovu podlogu kako bi ubrzali sušenje.
Van Dajk smeđu, Rembrandt je često koristio za svoju početnu monokromatsku skicu kompozicije te kako bi stvorio duboku smeđu glazuru u pozadini. Navedeni pigment se sporo sušio. Te ga je Rembrandt uvijek miješao s drugim zemljanim pigmentima kako bi izbjegao taj njegov nedostatak.
Kobaltno plava boja bila je popularna zbog svoje niske cijene. Njezinu su proizvodnju usavršili nizozemski i belgijski proizvođači u 17. stoljeću. Kobaltno plava boja brzo se sušila te je baš zbog toga i bila korištena od strane Rembrandta ali i kako bi pospješila sušenje tankih glazura koje su sadržavale „pigmente jezera".
Verditer, sintetički azurite, bio je dostupan u 17. stoljeću, te je pronađen u nekim Rembrandtovim slikama. Azurit se češće pojavljuje kod Rembrandtovih ranijih radova. U kasnijim slikama, Rembrandt je koristio kobaltno plavu. Azurit je dobro sušilo jer sadrži bakar koji suši laneno ulje. Rembrandt stoga često dodaje azurit pigmentima koji su se sporo sušili.
Koštana crna smatra se najdubljom crnom od svih, a Rembrandt ju je često koristio za skiciranje na temeljnoj podlozi te za crne kostime koje nose ljudi koji sjede.
Rembrandt je koristio čađu (karbon crnu) prvenstveno kao sivo nijansirane pigmente u gornjem sloju slike.
